poplavi web stranica o svemu i svačemu, ni tibetski budizam nije izuzetak; vodeće internetske tražilice samo pod tim pojmom danas uključuju blizu 650 tisuća različitih linkova, a u kombinaciji s drugim ključnim riječima, fond mogućnosti za izučavanje tibetskog budizma penje se na nekoliko milijuna različitih linkova. Dok se prije 30-tak godina o toj fascinantoj duhovnoj tradiciji moglo dobiti tek vrlo malo kvalitetnih informacija, danas ih već ima toliko da se dobronamjernici željni znanja neminovno moraju izgubiti u silnim mogućnostima koje im pruža cyber space i tisuće knjiga o toj tematici.
Upravo zbog te inflacije podataka, na ovom mjestu pokušat ćemo upozoriti tek na neke ključne smjernice koje mogu poslužiti lakšem razumijevanju specifičnosti ove budističke tradicije.
Budizam, odnosno Dharmu (Buddhino učenje) ne može se ispravno pojmiti bez osvrta na život i djelovanje njenog osnivača, Buddhe Shakyamunija. Iako je tijekom povijesti bilo dosta onih koji su bili spremni sporiti se o filozofskoj i duhovnoj utemeljenosti kasnijih budističkih tradicija i njenih metoda, veličinu Buddhine duhovne prosvijetljenosti nikad nitko nije dovodio u pitanje: budisti ga štuju kao osnivača učenja i jednog od tri preuzvišena Dragulja u kojem svakodnevno uzimaju utočište (Buddha, Dharma, Sangha), hindusi ga poštuju kao jednu od Višnuovih inkarnacija, avatara poslanog da spasi svijet, Kinezi kao savršenog mudraca, a zanimljivo je da ga čak i pripadnici današnje maoističke gerile u Nepalu doživljavaju kao velikog reformatora koji se borio za ukidanje kasti i uspostavljanje pravednijih socijalnih odnosa u društvu. Iako je živio prije 2500 godina, čini se da Buddhine riječi i poruke nisu izgubile ništa od svoje svježine i aktualnosti, a neprestano dobiva i nove poklonike, osobito u Zapadnom svijetu.
Razlog toj sveobuhvatnoj simpatiji ne može biti slučajan, niti rezultat neke osmišljene promidžbene kampanje koju bi netko namjerno provodio. Jednostavno, ljudi su tijekom povijesti uvijek iznova osjećali da se Buddha obraća upravo njima, pokazujući im put u slobodu iz košmara svakodnevice u koju su uronjeni. Razlog tome krije se u činjenici da se u središtu Buddhinog učenja ne nalazi propovijedanje neke dogmatske istine; kao što je to nebrojeno puta naglasio, njegovo učenje prvenstveno služi uklanjanju patnje svih osjetilnih bića (ne samo ljudi), a uvid u istinu je tek prirodna posljedica konačnog oslobođenja od svih tjelesnih i mentalnih patnji.
Nije moguće dovoljno naglasiti važnost ovakvog stava; kada je zagovaranje neke definitivne "istine" ideja vodilja nekog religijsko-duhovnog sustava, tada ta proklamirana "istina" neminovno mora doći u sukob sa stajalištima koje zagovaraju drugi, a tada je samo korak do otvorenog sukoba suprotstavljenih strana - povijest ljudskog roda nesretni je podsjetnik što su ljudska bića sposobna jedna drugima učiniti u ime "istine".
U Budhinom učenju također postoji istina, ali istina o patnji, istina o uzroku patnje, istina o prestanku patnje i istina o putu koji vodi oslobođenju iz patnje - drugim riječima, te i sve druge "istine" u Dharmi prvenstveno imaju za cilj da svojim porukama ukažu što je patnja, kako do nje dolazi, kako izgleda alternativa takvom stanju i kojim putem trebamo ići želimo li se od nje osloboditi.
Buddhu prvenstveno treba doživljavati kao velikog liječnika, koji ima za cilj izliječiti svoje pacijente; svi drugi kriteriji manje su važni.
Iako su ga mnogi filozofi, svećenici pa i njegovi vlastiti učenici često pokušavali izazvati na filozofske debate, Buddha se nikada nije upuštao u njih. Uvijek iznova je upozoravao da je temelj njegovog učenja nadilaženje patnje kroz direktno suočavanje sa životnim činjenicama, te posljedično napuštanje svih iluzija koji nas drže zarobljene u cikličkom postajanju - samsari. Zato su njegove poruke bile oduvijek univerzalno prihvatljive i lako su se uklapale u postojeće civilizacijske tradicije naroda s kojima su susretale, bez dolaženja u sukob s tradicionalnim vrijednostima bilo koje sredine.

Kao što njegova svetost Dalai Lama često kaže, Učenje o plemenitim istinama u svim vremenima predstavljati će kamen temeljac za razumijevanje bilo koje od mnogobrojnih budističkih tradicija koje su se pojavile u posljednjih 2500 godina.
Zašto budisti toliko glorificiraju ta učenja, koja tumače da je sve prožeto patnjom, da patnja ima svoj uzrok, da postoji mogućnost dokinuća patnje i da postoji osmerostruki put koji vodi tom cilju? Na prvi pogled, pesimističko tumačenje da je svijet dolina suza u kojoj žive nesretnici prožeti neznanjem ne izgleda baš pretjerano obećavajuće, pa su vođeni tom idejom mnogi "dobronamjerni" krščanski teolozi proglasili budizam eskapističkim učenjem koje propovijeda bijeg iz života u ništavilo, stanje potpune ravnodušnosti prema dobroti i zlu.
Međutim, stvari u realnosti stoje potpuno drugačije; Dharma nije ni pesimistična ni optimistična, već svoje stavove temelji na nepogrešivim Buddhinim uvidima i uvidima prosvijetljenih majstora koji su išli njegovim stopama.
Kad kaže da je svijet prožet patnjom, Buddha takav zaključak izvodi iz činjenice da je temeljna karakteristika svijeta neprestana promjena svega što postoji, dok je temeljna karakteristika ljudskog roda upravo suprotna; krije se u neprestanom pokušaju pronalaženja trajne sreće i sigurnosti. U toj borbi da se stekne nemoguće, ljudski rod (i sva druga osjetilna bića) je neminovno osuđen na poraz, a takvo stanje rađa frustraciju na svim nivoima; na razini tijela čovjek je osuđen da prolazi kroz rođenje, bolest, starost i smrt, dok na razini uma neprestano ekvilibrira između motivacija "ja hoću" i "ja neću".
Uzme li se u obzir da je i "Ja" tek krivo gledište o individualnom vlasniku tijela i uma, nameće se logičan zaključak da običan čovjek živi u zatvoru svojih vlastitih krivih percepcija, koje uvijek iznova donose frustraciju, bol i razočarenje u njegov život.
Upravo to prianjanje za "ja" i "moje" predstavlja glavni uzrok patnje, o čemu govori druga plemenita Istina. Tehnički gledano, ona kaže da sva patnja proizlazi iz želja temeljenih u neznanju o vlastitoj prirodi postojanja. Sve dok prianjamo za "ja", postojat će i ono što "ja" želi i što "ja" ne želi, postojat će djelovanje u tom cilju, a to djelovanje neminovno će donijeti svoje plodove (djelovanje se na sanskrtu naziva karma, a istim nazivom se označavaju i plodovi djelovanja). Drugim riječima, uzrok patnji krije se u našoj vlastitoj svijesti, i jedino bojno polje na kojem se ona može poraziti krije se baš tu, u umu svakoga od nas. Zato je Dharma kao nijedno drugo duhovno učenje ovoga svijeta do u detalje razvilo razumijevanje prirode svijesti i faktora koji na nju djeluju, te do kraja razobličila mehanizme kroz koje neznanje nastaje i vlada našim ponašanjem.
Treća plemenita istina govori da je prestanak patnje moguć, te da je moguće ostvariti stanje potpune transformacije svijesti u kojoj patnja više ne postoji. S obzirom da naš uobičajeni racionalni um zaključke o stvarima donosi na osnovu usporedbe s poznatim iskustvima, Buddha je o Nirvani uvijek govorio u negativnim terminima, govoreći što ona nije.
Cilj takvog pristupa bio je obeshrabrivanje pokušaja da se intelektualnim mudrijanjem pokuša spoznati istina, s obzirom da se nju može jedino direktno doživjeti. Zato budistički učitelji takvo stanje najčešće opisuju kao potpuno oslobođenje od neznanja i patnje, u kojem svijest biva oslobođena svih uobičajenih prostorno-vremenskih ograničenja.
Četvrta plemenita istina govori o putu kojim treba ići da se takvo stanje postigne. Iako se tradicionalno govori o osmerostrukom putu, bitno je shvatiti principe na kojima se on temelji. Po Buddhi, put oslobođenja sadrži tri principa: moralnost, meditaciju i mudrost. Učenje počinje intelektualnim razumijevanjem da živimo u samsari, svojevrsnom matriksu u kojeg smo sami sebe zatočili. Jednom kad dođemo do takvog uvida, moralno ponašanje na razini tijela, govora i uma postaje neophodno kako bi izbjegavali one tipove aktivnosti koje neminovno vode u patnju, te stimulirali one oblike ponašanja koji odvode od nje.
Međutim, moralno ponašanje nije dovoljno; kroz meditativno upoznavanje svoje vlastite svijesti i primjenu različitih protuotrova protiv mentalnih negativnosti i zatamnjenja, malo po malo ostvaruju se uvjeti za direktan uvid u prirodu vlastite percepcije. Kako taj uvid postaje sve jači, razumijevanje i mudrost u nama spontano narastaju, jača motivacija za upražnjavanje moralnosti i praksu meditacije, sve dok naposlijetku iz svijesti ne budu izbrisani posljednji tragovi neznanja.

Tibetski učitelji često ističu da tibetski budizam (ili lamaizam, kako su ga svojevremeno prozvali "dobro informirani" zapadni poznavatelji) kao autonomna škola duhovnosti ustvari ne postoji.
Tibetski budizam najbolje je razumjeti kao riznicu sačuvanih znanja drevne budističke Indije, u kojoj se budizam u svojim mnogostrukim oblicima razvijao tijekom perioda od 1500 godina (sve do kraja 10. i početka 11. stoljeća iza Krista, kada su ga muslimanski osvajači posve iskorjenili iz te zemlje). Osnivači pojedinih budističkih škola u Tibetu ili su sami bili Indijci, ili pak Tibetanci koji su studirali kod indijskih učitelja. Premda se tijekom tisuću godina samostalnog postojanja tibetski budizam nesumnjivo razvijao, te s vremenom poprimio i neke sasvim tibetske osobenosti, važno je istaknuti da su u srcu svih postojećih duhovnih loza ostala indijska budistička učenja, sačuvana u kolekcijama Kanjura i Tanjura.
Osobenost tibetskog budizma koja danas nesumnjivo izaziva najviše interesa jesu njegova sveprisutna tantrička učenja i meditacijske metode koje se temelje na korišćenju vizualizacije meditacijskih božanstava, izgovaranja mantri i izvođenju mudri.
Premda su ranije generacije zapadnih učenjaka zbog toga često tibetsku duhovnost proglašavale degeniranim oblikom izvornog Buddhinog učenja, danas je već posve jasno da su takva stajališta bila plod nedovoljne informiranosti i kontakta s autentičnim predstavnicima tibetskih budističkih škola.
U temelju sve četiri budističke škole Tibeta nalazi se želja sa potpunim oživotvorenjem mahayanskog ideala Bodhisattve, bića koji koristi sve svoje znanje i moć kako bi sva bića oslobodio patnje. Sve što takvo biće čini, posvećeno je dokidanju patnje svega što živi, a sve metode kojima se služi posvećene su usavršavanju sposobnosti da u tome bude što uspješniji. Da bi netko postao Bodhisattva, valja u potpunosti probuditi Bodhichittu, svijest koja istovremeno percipira prazninu svih fenomena i istovremeno osjeća beskrajno suosjećanje i ljubav prema svim osjetilnim bićima. S takvim idealima na umu početnik u tibetskoj budističkoj tradiciji prvo pristupa treningu poznatim kao ngondro (doslovce - praksa "prije tantre") u kojem kroz sklop specifičnih praksi meditativnih kontemplacija treba sam za sebe provjeriti jesu li budističke postavke o životu i svijete utemeljene na realnosti. Kad se u to uvjeri, tada počinje s temeljnom obukom u praksama meditacije kroz koje počinje vlastitu svijest koristiti kao vješto oruđe, kojim šikaru vlastitog uma pretvara u dobro uređen vrt u kojem mogu dozrijeti željeni plodovi. Taj bazični proces obrađivanja vlastitog uma može potrajati godinama, a u nekim školama u koje spada i Shechen tradicija on predstavlja temeljni trening koji se njeguje cijeli život.
Kada učitelj procijeni da je učenik dovljno sazrio u praksi i razumijevanju, tek tada počinje učenika uvoditi u pojedine tantričke prakse.
Bez obzira o kojoj se školi radilo, sve one koriste filigranski precizne metode za transformaciju grube i neznanjem opterećene ljudske svijesti u savršeno čistu Budddhinu mudrost, ispunjenu sveobuhvatnom ljubavlju za sve što živi. Za razliku od vanjskih meditacijskih metoda koje koriste raznovrsne protuotrove da bi zaustavili bujanje neznanja, mržnje, ponosa, pohlepe i ljubomore u ljudskoj svijesti, tantra podučava načinima kako otrove pretvoriti u njihove prosvijetljene ekvivalente, bez potrebe da se bilo što odbacuje kao grešno i otrovno.
Za takvu praksu potrebna je velika zrelost, istinska posvećenost idealu Bodhisattve i direktna podrška učitelja u vidu suštinskih uputa, koje otključavaju skrivena značenja pojedinih praksi. Bez svih tih elemenata tantrički trening ne služi ničemu, te premda netko može provesti godine izgovarajući mantre i izvodeći tantričke rituale (lako dostupne na internetu), oni ga neće nikamo dovesti.
U stvarnosti, tantrička učenja su i danas skrivena kao što su uvijek i bila, te funkcioniraju samo kad ih na adekvatan način predstavi autentičan tantrički majstor.